Krajem ožujka 28. na 29. 1975. petak na subotu ugasio se nasilno mladi život, otac troje djece, te večeri nije došao kući, u stan na Uljari, samo je stigla poruka od dežurnog dispečera da ujutro putuje na određenu autobusnu relaciju. Ujutro u subotu ništa ne sluteći, krećući na posao u radio stanicu, sretne me susjed Branko Prpić, ide s motorom, zastane i kaže, tata ti je mrtav, leži na stočnoj vagi na pijacu. Prizor koji se zaboravlja, rana od injekcije na vratu, nikad bolestan, mjesec dana prije toga prošao sistematski pregled za vozače. Policija je organizirala hajku za posljednjim drištvom koje ga je dopremilo na mjesto putem kojim nikad nije išao jer njegov put je nakon vožnje bio pješice pored hotela ili motela na čašicu pića nakon napornog dana za opuštanje. Sve je ostalo nedodovršeno. Pametniji, poznati vidovnjaci, analizirali su sve to i preporučili da ostavimo dragom Bogu da presudi krivcima.
Kad je prvi put privremeno odlazio na rad u Libiju, još za vrijeme cara Idriza, naručio sam mu pjesmu Pismo ćali, poslušajte i vi
