Kako nazvati gotovo nevidljivu dugu, stidljivu, možda sramežljivu a onaj oblak iznad grada neodoljivo podsjeća na pjesmu Oblak Dobriše Cesarića, koju su u stara dobra vremena dobro otpjevali Vlada i Bajka. Evo i teksta u prilogu
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on – krvareći ljepotu –
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
