Poslije Drugog svjetskog rata postojalo je na ovom području trgovačko poduzeće Papuk, kasnije Slatinka, i svako selo i zaselak imalo je trgovinu, oko 50 prodavaonica je bilo, od Sekulinaca do Čađavačkog Luga. Naravno da svaka nije bila rentabilna no pokrivalo se to iz profitabilnijih trgovina. Danas, ako morate ići u Lipik, od Voćina do Lipika, 50 km, nema niti jedne prodavaonice a benzinske nema 80 km, od Slatine do Pakraca i Lipika. I opet jedno pitanje bez odgovora – Zašto su ginuli ljudi u zadnjem ratu ako će to svakim danom sve pustiji kraj postajati ? Zar je ovo “mletačko” pustošenje šuma cilj ? Gdje su finalne prerade drveta ? Da, reći će šumari, mi i sadimo novo drveće, sve to je to jasno ali za šumu treba pedesetak godina, ma šteta je i kukuruza, jednogodišnje biljke, bacati u toplinsku energiju za proizvodnju električne energije, je i to je obnovljivi izvor, barem jednom godišnje, ali je to hrana, i ljudska i životinjska, a koliko nam samo sunca, vjetra i Drave prođe neiskorišteno ?
Malo preopširni uvod a tema su radnici Slatinke na jednoj Skupštini, 1992. godine, gdje se vide mnogi poznati prijatelji, jer sam i sam radio komercijalne poslove u poduzeću nekoliko godina, veliki broj ih je umrlo pa ih se i na ovaj način sjetimo !
