Mojih predaka u selu više nema. Ostaju još samo sjećanja na prošle dane i lijepe uspomene. Posebno sam volio svoju tetu Jelenu, više od sve rodbine zajedno, a i ona mene. Jednom sam čak ljetovao kod nje, iz “daleke Višnjice” došao u goste i dobio njenu spavaću sobu, a ona i tetak spavali su u kuhinji. Baš me je voljela. Da ne nabrajam sad koja sve jela i kolače je znala kuhati i udovaljati svima.Danas stojim pred kućom i snimam, čekam, no nitko ne izlazi. Odlazim s napuštenog imanja i nakon još puno praznih kuća svratim do Josipa koji je upravo završavao štićenje šljiva. I oni su prestali proizvodnju virdžinije,ostalo malo burleya, i posadili oko 1000 voćaka nadajući se boljoj budućnosti.
