Netko je pisao pjesme o ulicama djetinjstva a u mom djetinjstvu sve je bilo široko i veliko, veliki parkovi, bezbrojni jablani, veliki tavani na starim kućama u kojima nas je bilo ponekad i dvjesto. Imali smo i školu, četiri reda klupa za četiri razreda, vlastitu tvornicu čiji pogoni su navečer do 22 proizvodili struju za rasvjetu, a ložili naši roditelji na smjenu. Bila je tu i kuglana, lijepi dom za priredbe na kojima je mama uvijek pjevala a dolazilo je i putujuće kino. Uživali smo u tom velikom platnu a stolicu smo ponijeli od kuće. Naravno za 20 dinara ulaznice trebalo je biti vrijedan i mami prinijeti deset sepeti kovaljica iz čardaka. Poneku fotografiju napravio je tadašnji trgovac Drago Šimek i kao danas sjećam se njegovog glasa kad bi me vidio Stani da te snimim. Eto jedan od razloga zašto su moji putevi krenuli tim tragom gdje sam stigao. Nije svaki dan čovjek punoljetan a pogotovo ne četiri puta.
Glazbena podloga najstariji sin Hrvoje s gitarom.
p.s. Početna fotografija skriva u pozadini i jednu mačkicu. Oduvijek su bile tu blizu, kao i danas. Mama je uvijek govorila da onaj tko voli mačke voljet će i svoju ženu.
