Slavko Krznarić umro je iznenada i njegova smrt nas je veoma iznenadila i rastužila. A još prije dva dana smo pričali kako je bilo nekad u Graditelju dok smo surađivali, on mlad vratio se sa školovanja iz Zagreba, postao šef molerima (volio je reći malerima), a ja kao novopečeni ekonomist poslije Gimnazije nakon iznenadne očeve smrti, hitno sam morao naći posao i našao u Graditelju, nakon dogovora s Mirkom Prevendarom i Stevicom Dragosavljevićem. Moj posao je bio Komercijala i upoznavanje sa svim građevinskim materijalima i opremom za objekte ključ u ruke. Slavko dolazi donosi zahtjevnicu, popričamo o detaljima, i roba je sutradan u skladištu. Ne, nije bilo novca, bilo smo na crnim listama pa su se tražili alternativni izvori nabave, od Radonje, Samoborke, Kemoboje, Metalke, u jednom trenutku smo imali opeku i cement kao adute za razmjenu, i svega toga se Slavko sada, prije dva dana, sjetio i priča, tu na pješačkom pored stare škole. S osmijehom je bilo to sve izrečeno, bio je sretan što se sjetio da je bilo i takvih, lijepih dana.
Mnogi će ga pamtiti kao aktivnog sportaša a kasnije opet na raznim funkcijama u svojim Bijelo-plavim. Tu je i lijepi novi nogometni stadion u kojem je ugradio dio sebe. Volio je on ove ljude, svoju obitelj, svoj vinograd.
Volio je i našeg dragog kardinala, Franju Kuharića, koga je zvao naš Papa, pa da mu obavezno snimim na dvd kad je blagoslovio Crpilište u Medincima, početkom devedestih, kada je bio direktor Komrada.
Laka ti zemlja, Slavko.
Iz arhive Marinianis izdvajamo samo dio govora na prvomajskoj akademiji 1990. godine kada je govorio kao predsjednik Općinskog sindikalnog vijeća Podravska Slatina.
