SLIKE KOJE IZAZIVAJU USPOMENE i DIVLJENJE
Umjetnik Dragan Milošević napustio nas je tiho ovih jesenskih dana, upravo onako tiho kako je i živio.
Ovim tekstom želim mu izraziti zahvalnost za suradnju kroz cijeli svoj radni vijek u slatinskom muzeju, kao i za djela koja je naslikao, a koja danas, između ostalih institucija i pojedinaca, čine vrijedni dio Galerijske zbirke Zavičajnog muzeja Slatina. Želim mu odati poštovanje i divljenje za radove nastale kroz više desetljeća rada. Stvorio je stotine ( a vjerojatno i tisuće) djela u rasponu od figuralnih motiva do apstrakcija u kojima se igrao bojom, motivima i pokazao svoju duboku povezanost sa rodnom Slatinom, jablanom koji se izdiže nad njom, nedalekom Dravom, ali i prijateljima okupljenima u društvu, obitelji. I ostalome što je povezano sa Slatinom, vedutama, pejsažima, ljudima, mrtvoj prirodi.
Bio je akademski slikar velike stvaralačke energije, posvećen svom zanatu slikara i pozivu umjetnika. Punim srcem koristio je debele namaze boje, bio je nevjerojatni kolorist. Nastojao je uhvatiti srž prirode i čovjeka – naročito žene okupanih bogatstvom boja, koje je iskazao u akvarelima, pastelu, uljima na platnu. Ključ njegovih djela je upravo boja koja je mogla biti bogato nanesena i maštovito kombinirana ili samo nježno naglašena, ali uvijek prisutna, funkcionalna i značajna.
Od onih prvih Perunika – njegovog diplomskog rada, danas u zbirci slatinskog muzeja ostao je dopadljiv promatraču, ali i drugačiji od ostalih, svoj. I poput jablana iznad Slatine koji su česti na njegovim pejsažima, njegovo ime će se zauvijek izdizati među Slatinčanima. Bio je jedinstvena osoba u kulturnom životu grada, iza kojega je ostala praznina koja će se teško popuniti i prerano je otišao.
Živeći u malom gradu udaljenom od velikih umjetničkih središta nepravedno je ostao u sjeni likovnih kritičara. Odbijao je samostalne izložbe smatrajući ih nepotrebnom samopromocijom. Ali i izgovarajući se nedostatkom većeg broja radova koje bi mogao istovremeno sakupiti, a da pri tom udovoljavaju njegovim estetskim kriterijima – od gotovog djela do prozaičnih okvira. Zbog toga nije mario za izložbe. Mario je za svoja djela i razvijao poznate motive, u kojim je ostao dosljedan, uvijek nov, drugačiji, ali i neponovljiv. Bio je siguran, slobodan i neopterećen medijima u okrilju svoga doma i ateljea. Čvrsto vjerujem da je po svojem radu zaslužio mjesto u redovima suvremene hrvatske slikarske scene. I vjerujem da će zauzeti mjesto koje mu pripada na toj sceni.
Moje misli su u ovom trenu s njegovim najbližima, koji su u njegovim posljednjim mjesecima bili najviše s njim, a svi mi ostali koji smo se divili njegovim radovima, a okupirani vlastitim obvezama, na žalost premalo. Njima će najviše nedostajati, a mi ostali pamtit ćemo ga kao dobrog čovjeka, iskrenog sugovornika, velikog slikara ne samo Slatine nego i šire regije. Pogledom na njegove slike izložene u slatinskom muzeju, objavljene u grafičkoj mapi Ogranka Matice hrvatske u Slatini, ili u privatnom vlasništvu dozvat ćemo u trajno sjećanje čovjeka koji je mogao naslikati djela puna ljepote samo zato jer je to isto bogatstvo i ljubavi i osjećaju ljepote prema svome domu, rodnoj Slatini, ljudima i životu nosio u svome srcu. Hvala ti Dragane na tome.
Dragica Šuvak
